Trauma i PTSP u kontekstu postporođajne depresije

Jedan od značajnih riziko faktora za pojavu anksiozno-depresivne problematike nakon poroda svakako je traumatsko iskustvo, nakon čega obično dolazi do posttraumatske stresne reakcije, koja predstavlja jedan od anksioznih poremećaja.

Rizična trudnoća, komplikacije i/ili hospitalizacija tokom trudnoće, težak porod, sve su to veliki stresori i mogu biti okidači za nastanak PTSP-a.

Takođe, borba sa sterilitetom i nemogućnost začeća, prolazak kroz vantjelesnu oplodnju su za mnoge traumatična iskustva i visoko koreliraju s nastankom perinatalnih anksiozno-depresivnih poremećaja.

S obzirom da smo kao društvo veoma traumatizovani i prošlost nam je obilježena tragičnim događajima i velikim gubicima, često ne pridajemo značaj ovim iskustvima. Kada žena rodi zdravo dijete, okolina joj, a i ona sama često sebi oduzima pravo na tugu i nezadovoljstvo, a sve navedeno zaista može biti izuzetno traumatično iskustvo.

Kako prepoznati da se nalazite u PTSP-u? Česti simptomi su poremećen san, slab ili pretjeran apetit, stalna uznemirenost, zabrinutost bez naročitog povoda, nagle promjene raspoloženja koje podrazumijevaju čestu ljutnju i svađe, tuga i plač bez vidljivog povoda, razdažljivost. Takođe se mogu javiti i panični napadi.

Nažalost, blaži ili srednje izraženi simptomi u našoj kulturi često ostanu netretirani. Žena kroz ovo najčešće prolazi sama, ili uz podršku porodice a riječ je o intenzivnim i veoma neprijatnim stanjima koji uzrokuju visok nivo psihološke patnje. Da stvar bude gora, majka osjeća veliku krivicu zbog svojih emocija, pogotovo ako ne uspijeva emotivno da se poveže s bebom pa često u očaju kaže kako ne voli svoju bebu.

Društveni ambijent u kojem se majčinstvo predstavlja isključivo kao izvor sreće i blaženstva pogodno je tlo za osjećaj ogromne krivice i neadekvatnosti kod onih žena koje se ne osjećaju dobro (a podsjećamo da je takvih oko 20%). Iz najbolje namjere okolina porodilji često šalje poruke kako nema razloga za tugu i kako je sve divno, što obično za rezultat ima samo kontra efekat i još intenzivniji osjećaj neadekvatnosti. Ovo stanje zahtijeva liječenje, spada u istu grupu poremećaja kao postporođajna depresija i slično se tretira. Posjeta psihologu ili psihoterepeutu je prvi korak koji treba preduzeti.

Aleksandra Marinković
psihologinja i psihoterapeutkinja u edukaciji

Recent Posts