Sve je to normalno i svima je tako bilo

Kad je počela pandemija, a samim tim i izolacija cijelog svijeta, imala sam bebu od devet mjeseci. Pandemija je bila najbolja stvar koja se desila od kad sam postala mama, niko nije bio sretniji od mene. Odjednom su svi bili kod kuće: i muž, i mama, i tata i najbolja prijateljica. I ja više nikad nisam bila sasvim sama s bebom. I svi su odjednom bili mnogo više raspoloženi za telefonske i video pozive. Svi su nekako bili mnogo više raspoloženi da slušaju o životima onih kojima se ništa ne dešava.

Nakon dvije sedmice izolacije, pola grada je jadikovalo kako više ne može da izdrži tu osamljenost i kad će sve već jednom da bude gotovo. Sličnu rečenicu sam ja izgovorila kad je moja beba imala 13 dana i moja mama se zgrozila: „Pa ti si majka, treba da budeš sa svojim djetetom. Kako misliš da ideš negdje na kavu?“

Niko nije likovao više od mene kad su se nakon mjesec dana začuli vapaji iz cijelog regiona zbog nemogućnosti da se izađe iz kuće. Svaka porodilja preživi izolaciju i svi kažu da je to normalno i da treba tako.

Eto svijete, sad si u izolaciji i to je normalno i treba ti tako. Da više ne ideš na posao, da ne viđaš svoje prijatelje, da od brige slabo spavaš, da po čitav bogovetni dan provodiš sa svojim najmilijima i da te svi polako zaboravljaju.

Svijet je skoro godinu dana živio ono što skoro svaka porodilja doživi: usamljenost, izolaciju, izopštenost i zapostavljanje….i na kraju prilagođavanje i prihvatanje, jer je to tako normalno.

Ono što meni sve vrijeme nije bilo jasno jeste da svi govore da je normalno da mama bude sama s bebom i da su to najljepši trenuci povezivanja, a svi ostali su na poslu ili rade nešto to im se radi i tako godinu dana (ili mnogo duže). Čak i kad se pobuniš, nikome nije jasno šta je toliko loše u slobodnom vremenu, a još imaš svoje željeno dijete. Možda zato što ne ideš na posao, pa zanemaruješ svoje intelektualne kapacitete i ne srećeš se s ljudima sličnim sebi. Možda zato što više ne putuješ, ni privatno ni poslovno. Možda zato što ne piješ dvije kave dnevno s ljudima koje si do jučer podrazumijevao, a sad ih vidiš dva puta u godini. Možda zato što više ne čitaš. Možda zato što jako malo spavaš. Možda zato što ti sve tvoje nedostaje, a htio bi da ti ovo novo to nadomjesti, a ne može. Možda zato što je strašno biti sam u velikoj kući s malom bebom čije potrebe jedva razumiješ, koja ne govori i ne umije da se igra. Možda zato što svi podrazumijevaju da to tako treba. Osim kad su i oni sami otišli u izolaciju. Onda se sve promijenilo. 

Image by Marisa04 from Pixabay

Recent Posts

Leave a Comment